Diskriminacija pušača? Ajmo malo o tome.

Jučer sjedim i pričam s poznanikom o nedavnim inspekcijama vezanima za pušenje u ugostiteljskim objektima. Obojica smo vikend DJ-evi, tako da smo poprilično izloženi i dobro upoznati s tom problematikom. On je pušač, ja sam prestao prije nekoliko godina – bio sam pušač od 14. do 32. godine, sada imam 37.

Kaže on da nije pušio 20 godina, propušio je zadnje dvije i nikad mu nije smetalo kad drugi puše. No onda doda nešto što me izuje iz cipela - kaže da bi potpuna zabrana pušenja bila "diskriminacija pušača" i da to nije u redu.

Čekaj, kakva vražja diskriminacija?! Meni to jednostavno ne sjeda jer ne postoji apsolutno nikakav argument koji bi opravdao takav stav. Pušenje donosi niz posljedica – od kardiovaskularnih bolesti do bolesti dišnog sustava i karcinoma. Osim toga, pasivno pušenje jednako je opasno za one koji su prisiljeni udisati dim.

Ironično, ni dok sam bio pušač, a ni danas, nije mi smetalo kad bi netko rekao da se negdje ne smije pušiti. Nikad nisam pušio u vlastitom stanu jer mi nije imalo smisla trovati vlastiti prostor, a kad bih došao u stranu zemlju gdje je zabrana strogo provedena – nisam se osjećao diskriminirano. Jednostavno bih poštovao pravila i to je to.

Putujem puno i realnost je da je pušenje u većini razvijenih zemalja zabranjeno u zatvorenim javnim prostorima. Irska, Grčka, Bugarska, Malta, Španjolska, Mađarska – sve one imaju najstrože zakone o zabrani pušenja i sve funkcioniraju normalno. Dakle, restorani rade, kafići rade, klubovi rade. Nitko nije propao. A argument "ugostitelji će patiti" slušali smo i 2008. kada se prvi put pokušalo s uvođenjem zabrane. A što se dogodilo u zemljama koje su zabranile? Ništa dramatično. Ugostiteljstvo se prilagodilo. Nevjerojatno kako u drugim zemljama sve to funkcionira, ali kod nas se stalno ponavlja ista priča – kao da će nam pasti kruna s glave ako nešto promijenimo.

Još jedna stvar koja me iznimno živcira jest kad ljudi kažu: "Pa ako ti smeta dim, idi negdje drugdje! Nemoj ići tamo gdje se puši!" Super argument... samo što to ne funkcionira u stvarnom životu. A što je s ljudima koji tamo rade? Konobari, kuhari, DJ-evi, zaštitari, bilo tko tko mora biti u tom prostoru? Zar oni nemaju pravo raditi u zdravom okruženju? Također, većina kafića u Hrvatskoj su pušački, pogotovo oni u koje se ide na noćne izlaske. Dakle, nije baš da postoji neka realna opcija – ili trpiš dim ili ne izlaziš van.

Također, zašto su pušači toliko sebični i ne shvaćaju da ne puše zato što vole pušiti, nego zato što su ovisni? Nikotin je jedna od najjačih ovisničkih supstanci, i iz vlastitog iskustva znam koliko je teško prestati. I ne pričam ovo kao netko tko nije osjetio drugu stranu – godinama sam pušio, ali sam ujedno oduvijek bio fizički aktivan. Puno trčim, treniram svaki dan, a nekoć sam bio i profesionalni plesač. Tek nakon što sam prestao pušiti, osjetio sam koliko je razlika ogromna – izdržljivost, pluća, opće stanje organizma... Sve se promijeni nabolje.

Ali pitanje ostaje – zašto bi svi mi nepušači (bivši i trenutni) trebali trpjeti zdravstvene posljedice samo zato što su si pušači umislili da imaju neko "pravo" trovati druge?

Što vi mislite? Jesam li u krivu ili konačno trebamo shvatiti da je pušenje u zatvorenim javnim prostorima jednostavno neprihvatljivo?